|
Petak, 21 April 2006 |
|
Strana 3 of 3
Drugi pravac širenja tekao je u jugoistocnom pravcu prema tada novosagradenoj željeznickoj stanici Usora. Ovde su sagradene radionice preko potrebne za željeznicku raskrsnicu, a kako nije bilo domacih strucnih radnika, doseljeni su stranci. Za njih je sagradena stambena "kolonija" sa preko 30 kuca i ta naseobina nazvana je Usora. Ovdje su nikle i druge radionice, uglavnom onih zanata kojih ranije u našim krajevima uopšte nije bilo. Konacno je 1892. godine na ovom podrucju podignuta i omanja fabrika šecera. Kako je vrijeme teklo, tako su u usorskim radionicama i fabrici šecera angažovani i domaci ljudi, koji su na posao dolazili iz okolnih seoskih naselja, ali i iz stare dobojske varoši. Za ove poslednje je "probijena", prvo kao pješacka staza, a kasnije proširena i zasuta tucanikom, poprecna komunikacija, stara dobojska varoš - Usora. Nazvana je Radnicka ulica, (danas ulica Sindelica), što najbolje pokazuje i njeno porijeklo i namjenu. Ubrzo je ogradena i kucama cime je iako nepotpuno, spojeno novo naselje sa Dobojem.
Do treceg prostornog zahvata, širenja, stiglo se takode po diktatu potreba. Još u davnom 18. vijeku, povlacenjem toka rijeke Bosne u današnje korito, osloboden je prostor na potezu kontakta prve visije i doline, pa je preko njega bio i lokalni put. Poslije I svjetskog rata poceli su radovi i ubrzo završeni na zasipanju starog korita rijeke Bosne, koje je toliko povišeno da je pretvoreno u novu ulicu. Tako je nastala ulica Kralja Aleksandra, poslije cije je posjete Doboju 1924. godine i dobila ime.Njen produžetak je pokrivao novu potrebu, a to je nova kasarna, zasnovana posle II svjetskog rata.
Ovakav je Doboj docekao kraj II svjetskog rata. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Šamac - Sarajevo, dobojska željeznicka stanica postaje prvorazredan željeznicki cvor. Neminovnost je bila izgradnja mosta preko Bosne. Iznudeno rješenje je bila ulica postavljena pod pravim uglom na novi most i željeznicku stanicu, ali ona nije izbijala u stari dio varoši i centar oko stare željeznicke stanice uskog kolosijeka, nego znatno zapadnije, pa je na tom potezu došlo do potrebe stvaranja novog centra Doboja. Od volje ili možda je bolje reci vizionarske obdarenosti tadašnjeg urbaniste, zavisio je i izgled ovog cetvrtog centra ili trga Doboja. Vladajuce koncepcije polovine 20. vijeka su pretezale na rješenje sa vecom površinom zelenog parka. I socrealisticke potrebe su nadvladale, pa je stvoren veliki prostor za mitinge, a onda je zeleni dio proglašen za Park heroja. Time smo stigli do nekakvog kraja, iako varoši kao Doboj i nemaju kraja.
Zanimljiva su razmišljanja o odnosu varoši Doboja i rijeke Bosne.Zašto nije došlo do njihovog kontakta, koji predpostavljaju varoške kejove na obalama rijeke.Koji su tome razlozi:- mentalni sklop i životne navike stanovništva, cak pocev od 13. vijeka; - ili topografska situacija u dolini gdje rijeka mijenja korito;- ili od kraja 19.vijeka vještacki bedemi putnih trasa željeznicke pruge i velikog druma, što se postaviše izmedu varoši i obala rijeke.Tako se dogodilo, da je rijeka bježala od varoši, a ova koracala svojim zakonima širenja prema njenim obalama.Što covjek naših dana nije realizovao"zagrljaj varoši i rijeke", samo je njegova krivica ili kratkovidnost njegovih graditelja.A popravni ispit, i ne samo na ovoj temi, morace raditi ljudi jednog drugog vremena.Moje doba im želi i srecu i dalekovide graditelje.
prof.B.Belić
|
Doboj Kroz Istoriju 
