Vecina gradjana sa ex YU prostora je pratila oba rukometna meca izmedju BiH i Srbije. Ne govorimo o rezultatu, jer o tome je manje-vise sve receno i vidjeno. Govorimo, naravno, o mentalitetu, kulturi i razlikama u navijacima na utakmicama u Sarajevu i Nisu.

U prvoj utakmici je pokazan ponos, inat, kultura i dozvoljeni stepen pritiska na goste (kao sto je i obicaj u svim utakmicama koje se igraju na domacim terenima). U Sarajevu su Bosanci i Hercegovci, predvodjeni BHFom, napravili zaista fantasticnu atmosferu koju su pohvalili i sami igraci Srbije. Ima dovoljno video i tonskog zapisa da se sve nanovo pregleda i preslusa.

U Nisu je, ocekivano, bilo drugacije jer tamo je dosla skupina „demonstranata“ iz BiH (namjerno ne koristimo termin „navijaca“ i ne zelimo da to dalje elaboriramo) koji su zeljeli da „osvijeste“ Nislije i Srbijance tj. da im dakazu da su zapravo oni (demonstranti iz BiH ) veci Srbi nego svi oni zajedno. Ti demonstranti su cak priredili i skroman kulturno-umjetnicki program sa vec nadaleko poznatim folklorom.

Na samom pocetku su onako „patriotski i hrabro“ zapalili zastavu BiH tj. zastavu svoje drzave. Onu istu zastavu koja im blista na svim licnim dokumentima koje su uredno pokazivali tog istog dana na granicnim prelazima u dolasku i odlasku iz Nisa. Nakon toga su „biranim rijecima“ skandirali protiv jedne federalne jedinice u BiH, a sto je za posljedicu imalo zbunjenost kod ostalih domacih (u bukvalnom smislu te rijeci) gledalaca koji su, cak u jednom momentu, pomislili da su usli na pogresan susret jer Srbija bi trebala da igra kvalifikacioni mec sa drzavnom selekcijom BiH. Nakon sto ni to nije mnogo pomoglo da „demonstranti“ ubjede domace gledaoce u svoj patriotizam, primijenjena je dobro oprobana folklorna tacka u kojoj su svi igraci BiH prozvani balijama i turcima uz nezaobilazan poziv da se isti likvidiraju. Tada su oni domaci gledoci zaista ostali zateceni, jer eto, do ove utakmice, nisu imali pojma da su: Branislav, Ivan, Zeljko, Vladislav, Vukasin, Nebojsa u stvari tursko-balijsko-mudzahedinska imena.

Ipak, utakmica se nekako privela kraju. Rukometasi su se sportski rukovali i pozdravili, jer ipak vecina njih su prijatelji i suigraci u inostranim klubovima u kojima zaradjuju svoj hljeb. Domaci gledaoci su lagano posli svojim kucama, vecina jos uvijek u soku nakon „kuturno-umjetnicke“ predstave „demonstranata“ iz BiH.

I dok su neki od domacih gledalaca vec tonuli u san u svojim domovima, „demonstranti“ su na povratku svojim kucama, u to vrijeme, uredno granicarima pokazivali licna dokumenta sa oznakama drzave BiH, radujuci se povratku u svoj topli dom jer, ipak, nigdje nije tako lijepo kao kod svoje kuce u svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

SPORT JE PRAVA ZABAVA U DOBOJU SLABIJA AKO BOGDA BICE BOLJE ALI ZATO U BANJALUCI NA RAFTINGU STANKINJE SA STRASNIM BLISTAVIM ZNOJNIM OBLINAMA SPRIJEDA I OTPOZADI U FOLU ***PRIRODA TE LUCE ZOVE PROBAJ ME SLATKA SAM**!!!I KO SE BOLAN NEBI NAPALIO KAD MINJAK DO MINJAKA SE SETKA OKO TEBE I NAVIJA!!! NA ENGLESKOM,RUSKOM,SPANSKOM JEZIKU MI KOMUNICIRAMO!!!AUUU SVE SISTI OD STRASTI I SEXA,CUGE,SLATKIH POGLEDA!!!!

Šimo Ešić je ušao u svijet knjige, začudan i nepredvidiv, davne 1969. godine objavljivanjem svoje prve zbirke "Zdravica na kraju djetinjstva", a svoju 40 godišnjicu na književnoj sceni obilježio je izlaskom nove knjige "Kako se crta sunce", koja je 29. 12. 2009. promovisana u Narodnom pozorištu Tuzla pred više od 400 posjetilaca.
- Knjiga koju večeras predstavljamo ne pripada stereotipima, posve je drugačija i začudnija od mnogih koje smo u dječjoj literature imali prilike vidjeti i čitati. Ona je sva od duše i sva za dušu. Riječ je o knjizi neobične koncepcije, koja, umnogome, izlazi iz već viđenog standarda bosanskohercegovačke dječje literature i koja se svojim humanističkim porukama podjednako obraća djeci, kao i onima koji nisu zaboravili da su bili djeca - rekao je prof. Đuro Škondrić, domaćin promocije.
Prisutnim posjetiocima se potom obratio Šimo Ešić objašnjavajući kako je nastala zaista briljantna knjiga "Kako se crta sunce".
- Prva pjesma po kojoj je knjiga dobila naslov napisana je 1975. godine, prije gotovo punih 35 godina. Poslije su nastajale jedna po jedna ostale pjesme kako se šta crta, spontano, same od sebe. U početku nisam znao šta ću s njima – objavljivao sam ih po listovima i časopisima, mnogo puta. Neke od njih su objavljene i po 30 puta u različitim dječjim listovima i novinama, ali mi se nisu uklapale u knjige koje su u medjuvremenu nastajale, pa sam ih stalno odgurkivao i ostavljao po strani. U stvari, stalno sam razmišljao šta bih s njima – nekako su zahtijevale zasebne korice. Onda sam ih jednom tako postavio u zbirku i počeo čitati rukopis kao čitalac, ne kao autor. Lijepo su se držle na okupu, ali su meni nekako zvučale jednolično. Morao sam nekako razbiti tu monotoniju, ali nisam znao kako. Vrijeme je prolazilo i jednom, kad sam napisao priču o ptici, (u stvari, o djetinjstvu koje nam se stalno odnekud oglasava, ali prolazi), upalila mi se lampica. To je to. Uz svaku temu koju sam pažljivo odabrao, trebalo je dopisati poneku priču, lirski zapis, neku dosjetku, koja će zaokružiti cijelu temu, a knjigu učiniti bogatijom, raznovrsnijom, čitljivijom, začudnijom… To je knjiga koju sam ispisivao ili još bolje – koja se sama ispisivala gotovo cijelog mog života. Zato je puna topline ondašnjeg odrastanja, puna dragih, stvarnih ličnosti iz mog djetinjstva – koje su se same nametnule kao likovi u mojim pričama.A onda je trebalo pronaci pravog ilustratora – jer, rukopis je to naprosto imperativno nametao - rekao je Ešić.
Za ilustratora je odabrao Tošu Borkovića jednog od najduhovitijih crtača sa prostora ex Jugoslavije, dobitnika najviših svjetskih priznanja za karikaturu i opremu dječjih knjiga. Knjigu "Kako se crta sunce" su u koprodukciji objavile izdavačka kuća "Bosanska riječ" iz Tuzle, u bilblioteci "Mali princ" i "Sarajevo Publishing" u dječjoj biblioteci "Lastavica".
Knjiga je izašla tek prije nekoliko dana, a već su se pojavile i prve ozbiljne ocjene uvaženih kritičara. Oglasili su se veoma pohvalno o njoj dr Muhidin Džanko,profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Božica Jelušić jedna od najznačajnijih živih pjesnikinja Hrvatske, veoma uvažena prevoditeljka, esejistica i dugogodisnja profesorica.U svojoj prvoj impesiji o knjizi "Kako se crta sunce" profesorica Jelušić je, izneđu ostalog, zapisala.
- Šimo Ešić je vlasnik mnogih stihova-zlatnika, koji se spuštaju u pjesničku škrinjicu, da bi se sačuvalo dobro i trajno pjesničko ime. To su pjesme koje završavaju u čitankama i antologijama, no ne samo tamo, već i u spomenarima, ljubavnim pismima, u trajnoj prtljazi mladosti, spremanoj „za svaki slučaj“, kad nas iza ugla dočeka ono što nam je pisano i suđeno, u nekoj velikoj knjizi usuda. Taj dječak, sada već prosijedih zalisaka, po cijelom svijetu nosi svoje selo, šumovite obronke, potoke, livade, stabla i ptičja gnijezda, bostane i voćnjake, izvore i bunare, dimnjake iz kojih svrdla radosni perčin dima, objavljujući život i kućnu slogu, i iz te nepresušne zalihe i nepotrošiva rudnika, neprestance nas daruje plodovima svoje ljubavi za riječ i zanatskoga umijeća, kojemu nema zamjerke.(...)
Nalazimo takve dokaze i u najnovijoj knjizi za djecu „Kako se crta sunce", koju autor s pravom supotpisuje s renomiranim likovnjakom i ilustratorom Tošom Borkovićem. Riječ je o visoko artikuliranoj knjizi mozaičkih tekstova-crtica, priča i pjesama koje djeci daju prostora da i sami, po motivacijskoj liniji, nactaju određeni motiv i stvore jedan unikat u svojoj biblioteci.(...) Zaista, rečeno je da iza „velikih sudbina stoje velika djetinjstva“, pa ako je suditi po razmjerima i rasežnostima knjige "Kako se crta sunce", dva velika dječaka, Šimo i Tošo, upravo su pred nama razvili karte svoje sudbine, gdje pobjedonosno, kraljevsko Sunce sja u punoj ljepoti, iza sedam gora i sedam mora, u nekoj zemlji blaženih, opijenih ljubavlju, poezijom i dobrotom - napisala je profesorica Jelušić.
Ova godina će u biografiji Šime Ešića biti sigurno, najdeblje podvučena. U njoj ne samo što se navršilo 40 godina njegovog “druženja sa djecom i knjigama”, nego se u ovoj godini nekoliko značajnih priznanja našlo u Ešićevim rukama. Nagrada izdavača i knjižara BiH, nagrada Mali princ za stvaralčki doprinos razvoju dječje književnosti, prvi je dobitnik novoustanovljene nagrade Nasiha Kapidžic-Hadžić za pjesnički opus u dječjoj literaturi, nagrada Zlatno Gašino pero i na kraju, evropska nagrada za poeziju La Bohemina, koja je priznanje ne samo Šimi Ešiću, nego, na neki nacin, i bosanskohercegovackoj literaturi.
Prigodnim sadržajima sinićnjoj promociji nove knjige Šime Ešića "Kako se crta sunce" pridržili su se i učenici osnovnih škola Sjenjak, Psci, Kiseljak i Sapna. U holu pozorišta otvorena je izložba ilustracija iz knjige, autora Toše Borkovića. Prigodnim riječima posjetiocima i učesnicima promocije obratio se Enes Mujić, premijer Tuzlanskog kantona.
Svečanost je okončana nastupom hora Osnovne škole Sjenjak koji je izveo Ešićevu antologijsku pjesmu "Čuvaj mamu da ti duže traje

(Tuzla, 30. 12. 2009.)