|
Otvoreno pismo
Sulejmanu Tihiću , Predsjedniku Stranke Demokratske Akcije
Poštovani Sulejmane,
Ne bih želio da ovo pismo bude previše lično: iako Vam se obraćam kao osobi i kao Bošnjaku čiju društvenu historiju cijenim a umjerenost, kao manir i identitet, poštujem.
Vi jeste Predsjednik najveće stranke u Bošnjaka ali političko naslijeđe koje Vas je sačekalo i koje ste spremno prihvatili, je nesrazmjerno vašoj ličnosti.
To naslijeđe, (taj politički testament koga ste i Vi dio, a koji je Alija Izetbegović ostavio našoj zemlji i našem narodu) je, po mom sudu, uglavnom loše i zlokobno, toliko loše da bi za naš narod bilo najbolje da se SDA raspusti – njen rad zabrani a Vi i mnogo poštenih ljudi oko vas organizujete neku drugu stranku, neopterećenu krvavom prošlošću, mržnjom i zločinima. Naravno: govorim o onome što Vi – Komesari i vojnici SDA nazivate „ Alijinom strategijom“ a ja, i meni slični kolektivnom sramotom .
Naravno, da sam zamjerio Aliji mnogo toga ali prije svega, to što se igrao vatrom – kako se samo on igrao sa politikom i narodom – pisao je deklaracije o Islamu i Suverenosti BiH, pa se igrao „suživota“ i vezanja zastava, – onda se malo igrao dvonacionalnih referenduma u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini – on je žrtvovao mir zbog „suverenosti“ – on je ona kap koja je falila zapadu da prelije čašu Jugoslovenskog državnog besmisla – samo je on falio da rat bude duuuug i stravičan – a da mir sa njim bude jednako nepodnošljiv.
Najviše se On, Dida Aljo, igrao sa svojim jadnim narodom – sa nacijom kojoj je, njegov drug iz vlasti, Dr.Dabić - Radovan K. prognozirao nestanak i u dlaku pogodio. I zaista je Muslimanska nacija nestala u ratu a na njeno mjesto, je došla neka nova – a opet tako stara i srednjevjekovna „Nacija Bošnjaka“, u kojoj sam se i ja ugnjezdio. Bez licence i bez certifikata. Ne znam gdje se ta uvjerenja dobijaju.
Ali, pardon - šta je tu strateško – da povedeš narod iz jedne zajedničke države – VELIKE ZEMLJE Jugoslavije u malu, nedozrelu i neizgrađenu Bosnu i Hercegovinu. Da virus razbijanja države doneseš sebi u avliju- podijeliš zemlju na dva entiteta, ali to uradiš tek kad ti bude pobijeno 100.000 ljudi, protjerano više od dva miliona građana (više od pola stanovništva) a njihova imovina bude opljačkana i popaljena – a zatim ,pošto nisi siguran da je učinjeno dovoljno zla, dovedeš mudžahedine, dovedeš teroriste – šljam i otpad iz Arapskog svijeta da bi sve društveno - istorijske i ekonomske, kulturne i civilizacijske konflikte koji opterećuju „Islamski svijet“ ubacio na ovaj mali prostor i opteretio ga za vijek vijekova. Primjer promašenog vođe i osobe koja ne zna izabrati za sebe nešto dobro a kamoli za svoj narod.
Htio sam govoriti o sebi i Vama ali, ovako, bolje shvatate s kim imate posla i kakvo naslijeđe ste prihvatili.
Dio toga naslijeđa je i „prestolonasljednik“ Bakir Izetbegović sa svim svojim obaviještajnim igrama (po Iranu, Sudanu i Saudijskoj Arabiji), sa svojim ahbabima u novcu i oružiju (Senadu Šahinpašiću Šaji i Fahrudinu SmRadončiću) – sa svojim bogatstvima čiji korijeni potiču iz ovog strašnog rata (prije toga su bili siromašni postanari – čak i bez automobila), i mnogo političkog smeća koje su ostavljali za sobom poslije njega. Krvavih tragova i blata sa opanaka u kojima su došli u Sarajevo.
Mnogo zločina prema drugim narodima, našoj sabraći Srbima i Hrvatima, koje počini ta nazovi „Muslimanska milicija“ taj zločinački „Odred El Džihad“ tj. „El Mudžahidin“, a o kojima, niko ne govori. Hoću reći: Umjereni ste u Intervjuu iz „Hercegovačkih novina“ ali morate znati gdje je mjesto i koji ljudi zaslužuju vašu umjerenost. Ne može Abu Hamza, Aiman Awad i slični, voljeti ovu zemlju i narod Bošnjački, kao što ja volim i ako oni zaslužuju vašu umjerenost i prećutno odobravanje, za ono što rade, onda Vam moram reći, da ta umjerenost podsjeća na onu koju su ispoljili Njemački Liberali i Socijal-Demokrati, početkom tridesetih godina prošlog vijeka u vrijeme kada je Hitler provodio holokaust i nemilice ubijao Židove.
Sa te tačke bih i krenuo: Biti umjeren prema zločinima i zločincima jednako kao prema poštenima – je podrška zločinu.
Hoću reći, Mi Bošnjaci i nismo savršeni kao narod i nismo, nimalo, bili nevini u ratu.
Čak ni kad je riječ o spremnosti na rat i našoj političkoj odgovornosti.
Ja sam svjedok tih procesa i učesnik- o tome uglavnom govorim, prilično usamljen – smatram da je to moja politička misija, da podvučem granicu između sebe i zločinaca koji pripadaju mome narodu – i cjenjeniji su, unutar naše vjere i našeg naroda od mene.
Sutra će nas neko upitati, sa podozrenjem ili mržnjom: Šta ste uradili sa zločincima iz svojih redova?! Vi ćete biti umjereni a ja ću reći njihova imena – ja ću uprijeti prstom u njih i denuncirati ih. Smatram da tako treba.
Time rizikujem da budem neshvaćen ili, da kao u onom sramnom i smradnom listu, koje njegov tvorac i Bošnjački Gebels SmRadončić – nazva „Avaz“, budem iskrivljen – olajan a moje izjave – nepovezane, nesuvisle i neodmjerene.
Ali, Vi već znate šta je „Avaz“ pisao o vama – šta je nekada pisao o Edhemu Bičakčiću, o Vahidu Heći – ponekad o Harisu Silajdžiću i konstantno o Zlatku Lagumdžiji?!
Ali jesam govorio istinu o Vašem kadru: Šemsudinu Mehmedoviću.
Rekao sam da je on prvi operativac El Kaide u BiH, ističući činjenicu da je pola Alžiraca iz one „Alžirske grupe“ LIČNO VJENČAO – stvarajući uslove za falsifikovanje podataka o identitetu i obezbjeđujući im državljanstvo. Ti banditi iz Alžira (Hanuf Munir, Budella Hadž...) danas su na mjestu gdje i trebaju biti – sa svojom braćom po krvoločnom poimanju vlastite vjere - na Guantanamu (Dabogda ostali do Sudnjega dana).
I još sam rekao da je Šemsudin Mehmedović ugostio prvog Vođu mudžahedina, poznatog teroristu, Šejh Abdel – Aziza zv. Barbarosa, koji pored oslobodilačke uloge u Kabulu, protiv Armije Sovjetskog Saveza ima i onu drugu: Teroristički napad na Američku vojnu bazu u Dahranu u Saudijskoj Arabiji, 1996.godine. Taj Barbarosa je prvi u našoj zemlji – organizovao odsjecanje glava trojici pozadinaca iz vojske Republike Srpske od kojih je jedan tek bio punoljetan – još 22.septembra 1992. Godine u zajedničkoj akciji sa Policijom Tešnja, kojom je komandovao Šemsudin.
Šta više: govorio sam i da nisu sve Vehabije teroristi ali da su svi teroristi uglavnom Vehabije i da mi se nimalo ne sviđa, činjenica, da oni nesmetano, u velikom broju – socijalnom i vjerskom patetikom – uzimaju Evropsku i Slavensku dušu našeg naroda. Previše ih je: po našim selima i gudurama – njihov broj se iz dana u dan povećava, ukorak sa nepismenošću i socijalnom krizom.
Harisa Silajdžića sam pominjao po nekim novinama uglavnom vezano za njegovu ratno-huškačku retoriku i onih dvadeset miliona dolara koje je naša zemlja dobila od Pakistana a on ih potrošio. Haris kaže da je kupio oružije za taj novac a ja kažem: radi li to i danas - kupuje li ili prodaje tj. gdje se može kupiti, i na kojoj pijaci je on to kupovao?!
Sulejmane:nije pošteno da kažeš: „Mi znamo za koga on radi–ko njega plaća i sl.“.
U komunizmu sam proganjan kao antikomunista – bio sam Đilasovac a poslije i Miloševićev čovjek. Ali, u „Čuvarima Jugoslavije“ pogledaj kako su neke naše hodže (među njima i Banjalučki muftija Čamdžić) bili špijuni UDB-e. Prelistaj one četiri knjige i vidi koliko je ljudi mene pratilo: mene koji sam „njihov“ na oku je držalo, nekoliko hodža, jedan moj dobar drug, nekoliko novinara, tri prosvjetna radnika – i puno nepoznatih lica koji su mi brojili zalogaje i pakovali mi robiju.
Nemoj i ti da mi pakuješ: Vjeruj mi na riječ: Ako sam pravio gluposti u životu a jesam – sve su bile iz moje glave. Sam sam to ja sve – bez ičijeg novca, naredbe ili pomoći.
U nekadašnji Savez Komunista primljen sam maloljetan (u februaru 1980. godine) a istjeran iz njega poslije četiri godine, sa oznakom državnog neprijatelja i mnogo presuda na zatvorske kazne za vratom. Na mojim malim leđima i nejakim plećima – a to su leđa i pleća malog momka iz provincije, koji je samo imao sreće, da zna – o kako dobro zna – ispričati svoju priču. I dobiti dobre advokate.
Da, naravno, u Staroj Jugoslaviji sam bio politički aktivan, bio po zatvorima, hapšen i proganjan - nikad nisam volio vođe i ustaljeni birokratski poredak stvari i odnosa.
I borio se protiv toga ali...nisam dovoljno patio – nisam stradao previše.
Iako sam osuđen na preko petnaest godina zatvora, u desetak sudskih procesa – u zatvoru sam proveo tek nekoliko mjeseci. Desetak mjeseci – nekome je puno ali meni, koji znam šta su mogli da mi čine – hvala ima na svemu. Halalim im robiju.
Zato nikada, nisam rekao da su svi komunisti loši ljudi- mada mi je drago što im je partija propala. Isto tako: znam mnogo poštenih i dobrih ljudi u SDA – nisam rekao da su svi loši: upoznao sam Sadika Ahmetovića iz Srebrenice u jednoj TV emisiji – propatio je – nastradao je a nije ga mržnja obuzela. Zbog Nedžada Polića sam zahladio odnose sa ekipom iz „60. Minuta“: Jebiga, nisam mogao lagati na čovjeka pred sudom u Sarajevu.
Znam i novog-starog Načelnika iz Tešnja Fuada Šišića – pošten i obrazovan – dobar čovjek – mada sam ga lično onemogućio da bude Predsjednik Ze-Do kantona. Šta ću: protiv-kandidat mu je bio Maglajlija. A i ekipa koja Ti predstavlja stranku u Maglaju je poštena mada ne komuniciramo. Ne volim Vam stranku – ali cjenim dobre ljude, ma gdje bili. Iako se bojim da im moje hvale, kao i Tebi, mogu samo škoditi. Tako je to.
Kad malo bolje razmislim,ovo je teško vrijeme a Ja sam, vjerovatno, „loš“ čovjek.
Tačnije: Ja sam „loš Bošnjak“ i „vrlo slab Musliman“, naravno, kad sam takav, zar mogu biti „dobar čovjek“! Pomirio sam se s tom činjenicom.
Biti Bošnjak i biti Musliman, u ovakvom vremenu, nije lako. Treba biti glup ili treba biti rođen takav. Ja jesam Bošnjak i ja jesam Musliman.
Ne želim biti ništa drugo, to je moja sudbina.
U stvari, i kad bih htio biti nešto drugo, ne bih mogao.
To je moj narod – to je ona zajednica koju doživljavam kao svoju – sa kojom se identifikujem. Mada sam svjestan–izjasniti se takvim, znači odreći se mnogih mogućnosti. Jer, taj moj narod nije poznat po nekoj pameti – prilično i u prosjeku, nije pametan. Meni ne trebaju aplauzi ni razumijevanje moga naroda-moj narod ne zaslužuje da me razumije, a ja - ja ne zaslužujem bolje, jer mu pripadam iako mi je sve jasno.
I da nije na pomolu „dogovor oko Bosne i Hercegovine“ i da sa ovakvim političkim snagama i stanjem duha u narodu – Vi ne možete bolje ni više.
Dok ste svojim narodima vezali ruke niste primjetili da ih vežete i sami sebi.
Nikada i nigdje Vi ne možete pomjeriti stvar na bolje – NIKADA I NIGDJE !!!
Zato jedva čekam da odete iz naših života koje pretvorstei u pakao iz koga nema izlaza.
Jer bole me one odsječene glave tri nedužna Srbina, Na Crnom Vrhu kod Tešnja.
Mene plaše i noću proganjaju one žrtve Hrvati, njih 24. na Malinama i Bikošama, surovo zaklani i sakriveni– bez groba i bez svjedočanstva da su tu bili. Među nama.
Nesanicu mi izazivaju ona tri ubijena Srbina na Kestenu i dvanaest mučenih zarobljenika – bole me i ona 52. Mladića ubijena na Ozrenu, kamp Kamenica u banditskoj operaciji nazvanoj „Farz“, koju je i Haški tribunal osudio kao zločinački poduhvat, u procesu protiv Rasima Delića. Inače moga Komandanta jer sam bio u Armiji BiH od 1992 – 1996. Ratovao i poslije rata.
I još uvijek ratujem protiv istih stranačkih vojski i bandita – lopova i krvoloka.
Pitam Vas Sulejmane šta je tu božije dijelo i zapovijed u tom ubijanju i čime se može pravdati osim osvetom koja nije opravdanje?! I zašto ne govorite o tome?!
Na taj način, šutnjom, Vi podilazite zločincima i ne pomažete našem narodu!
Uprite prstom u ono što je loše i pokvareno – prepoznajte zlo na svim stranama – Vaša riječ, sa te pozicije bi imala snagu koja nedostaje pravdi da se ispolji.
Vjerujte mi na riječ: i nevine Srebreničke žrtve plaču za pravdom, zbog svakog nevinog života koji je oduzet u proteklom ratu. Tek kada Mi osudimo i kaznimo krivce, koji lagodno žive među nama – sa oreolima heroja i pravih muslimana, tada ćemo imati pravo reći da smo dobri i baciti kamen na sve one koji su loši.
Do tada lutaćemo bez prijatelja i na tako malom prostoru, da nas vjekovi i potomci koji dolaze nikada neće shvatiti: Kako nam je uopšte, pošlo za rukom da u tako maloj zemlji sa tako malo života i kolorita – tako malo puteva i još manje ljudi - toliko zalutamo.
Ja belaja, Tito dragi !!!
U Maglaju 18.10.2008. godine
Dževad Galijašević
|
Forum 
